Tifusari - The typhoid victims

Tifusari — The typhoid victims

(1950)

Poema "Tifusari" uvrštena je u zbirku pjesama "Pijetao na krovu" (1950.)

(* Tifusari: zimi 1942-43. među partizanima je bjesnila epidemija tifusa. Bez lijekova i bolnica,
cesto su se deliricni bolesnici morali povlaciti glavninom kroz bosanske planine, uglavnom pjesice.)

(* The typhoiders: in Winter 1942-43 a typhoid epidemic raged among the Partizans. Without medicaments and hospitals,
the often delirious sick had to retreat with the main body through the Bosnian mountains, mainly on foot.)

[ Jure Kastelan ]

Back Next

| Index: A - I (Poezija - Poetry) | Index: J - Q (Poezija - Poetry) | Index: R - Z (Poezija - Poetry) |

| Poets & Poems - pjesnici i pjesme [ abecedni popis pjesnika (djelomican popis) ] |

| zaustavite RAT - stop the WAR (poezija - poetry) |

www.EZGETA.com — since 1998

Ezgeta.com je osobna visejezicna stranica poezije, umjetnosti, muzike, humora i misli...
Ezgeta.com is a Croatian multilingual personal site with poetry, art, music, humor and nice things...
Images, web content & design © carmen ezgeta
All Rights Reserved

Jure Kastelan

(1919 - 1990)

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.

Svaka
ide
svome
grobu.

Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.

Svaka ide svome grobu.

Hoce li ikad ovom stazom proci
nebo siroko, oko puno srece?
Da li ce briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljece?

Hoce li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili ce snjegovi u mrkloj tisini
zamesti rijeci, tragove i pute?

Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
— Ognja, ognja —
kosti vriste.
— Zvijezde, zvijezde —
oko iste.

Zvale mracne, vecerat ce
moje prste i mozdjane...

Vijavica. Vjetar vije.
Covjeka ni vuka nije.
— Ljudi mili, braco, ljudi...
U tisini
gluvi korak
izmoreni.
Slusam rijeci
u ognjici.

— Druze...
— Druze...

Rukom hvatam ladnu ruku.

Idem
nijem
u koloni.

Ne zbori noc.
Tisina bez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.

Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno

Ne zbori noc.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem celu
klija.

Ne zbori noc.
Za gorom
smrt
nozeve kuje
i jama — mjesina
nozdrve nadima:
pozare
i vjesala
bljuje.

Oj Cetino, moje selo ravno

Ne zbori noc.
bez jutra
i bez krila
jos zadnju rijec
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.

Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Cuj noc kad vatre u sumi planu.

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
ko divlja ruza na putu, ko rasirena krila.

Kad pjesme umiru, ti sto si ljubav sama,
hoces li umiruci zivu ljubav dati
sto prkosi smrti i celik prelama?

Hoces li umiruci zivu ljubav dati
sto u svakom srcu iznova se radja,
hoces li glasom zore u noci zapjevati?

Ako panem u mraku, prenesi zivima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu sto ne gine; sloboda, sloboda.

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz celo druga moje celo gori.
U pozaru ludom kad se pamet mraci
osvetom jos jacom, ljubav progovori.

Kolona ide. U groznici rastu
goleme sume suncem rascvjetane.
U mraku cujem zive razgovore,
Ocima zivih gledam nove dane.

Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove rijeci nikad necuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.

Rodjena zemljo, nisam te doceko,
nego u gunju, usljiv, sav od rana,
nemocan, zguren, jedva korak vucem —
i zato si jace u me urezana.

Od cela do cela samo vatra gori.
Glad i oganj zedne usne pruza
za kapljom vode. Tmina oci steze,
i sto smo blize zori noc postaje duza.

Korak po korak. Smrt u jarak baci
covjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I nasi mrtvi još se jace bore.

The typhoid victims
(excerpts)

I count the tracks on candid snow. Death upon death.
Death are all my tracks.

Death upon death. Death upon death.
Death are all my tracks.

Each goes
onward
to its
tomb.

Each goes onward to its tomb.
as springs do
to their
sea.

Each goes onward to its tomb.

Whence this day, fiery dove on the palm,
whence this voice, on which shore does it grow
all dawn-born? Hear the night when fires alight in the wood.

Whence this voice, on which shore does it grow?
In each track, on each step: freedom, freedom,
freedom out of the wound, freedom out of blood does grow

In each track, on each step freedom, freedom:
when songs are dying, you that are all love,
as a wild rose on the wayside, as spread wings.

You that are all love, when songs are dying,
will you dying give off a living love-light
steel-rending, death-defying?

Will you dying give off a living love-light
which is born anew in every single heart,
will you sing dawn-voiced in the night?

If I fall in the dark, carry my greetings to the living,
carry from tomb to heart, carry through darkness
the song that dies not: freedom, freedom.